Malim stvarima i malim ljudima

Večeras želim nazdraviti.

Svi koji me osobno poznaju upoznati su s činjenicom da pijem samo u rijetkim trenucima.

Danas je jedan takav, stoga dižem čašu: onima koji su otišli iz mog života i učinili ga odličnim. A još višlje onima koji su u njemu ostali i učinili ga izvanrednim. Uistinu vjerujem da svaka osoba uđe u naš život s nekim razlogom, bilo da nam bude blagoslov ili da nam bude lekcija. I mišljenja sam da se od svakoga može nešto naučiti.

Tijekom proteklih 365 dana upoznala sam mnogo ljudi, radila štošta, i mnogo toga doživjela po prvi put, stoga nazdravljam svim novim iskustvima koja su me dočekala - novom studiju, novim kolegama, novim folklornim koreografijama. I mojim folklorašima te jednom mladom gospodinu. Oni znaju tko su.

Nazdravljam i svakome tko čita ovaj moj kutak interneta. Hvala vam što birate baš na moje riječi odvojiti nekoliko minuta svoga dana.

I za kraj dižem čašu svemu što tek dolazi, bilo dobro ili loše. Jer nijedan problem nije toliko velik da ga šalica čaja i razgovor ne mogu riješti, niti je ijedna pobjeda dovoljno mala da se ne bi proslavila.

Živjeli!

31.12.2017. u 14:11 · Penny for your thoughts? (4) · Isprintaj · #

Nevidljive ozlijede

Do prije nešto više od godinu dana nisam znala što je to napad panike. Nisam znala kako je to kad ti srce počne lupati bez razloga i kad ne možeš doći do zraka, a nemaš pojma zašto. Kad se rasplačeš usred rečenice bez ikakvog razloga i povoda, i ne možeš prestati sljedećih pola sata.

Trebalo mi je pola rujna prošle godine. da shvatim što se događa.Tijekom cijelog tog mjeseca imala sam napade panike i pila sam tablete za smirenje (na prirodnoj bazi, on koje se mogu kupiti u ljekarni bez recepta), jer nisam mogla funkcionirati. Pila sam tablete za smirenje jer sam bila na svim mogućim pretragama, i razlog mojih napada panike je bio stres. S kojim se do tada nisam susrela. I s kojim se nisam znala nositi kad se pojavio.

Povod tom stresu, i cijelom tom cirkusu, je bio moj studj. Odnosno ona pogrešno odabrana polovica mog studija. Dva tjedna sam skoro stalno bila na rubu suza jer nisam znala zašto mi se to događa, a onda sam pribjegla jedinoj opciji koja mi još je pala napamet, jer mi ništa drugo nije pomagalo - meditaciji. Otvorila sam jedan od mnogih YouTube videa s naslovom tipa "Stress-relieving meditation", i nakon tih deset minuta moj um je bio blaženo prazan po prvi put u dva tjedna kaosa, i u njemu je bila samo jedna jedina riječ - engleski. Tad sam već znala da sljedeće godine u isto to vrijeme neću biti u istoj situaciji, i da neću biti studentica engleskog.

Veći dio sljedeće akademske godine (one koja završava za pet dana) provela sam uvjeravajući se da će to funkcionirati, da ću završiti studij, da će to nekako ići. Znala sam da neće, ali nisam osoba koja lako odustaje, pa tako nisam namjeravala lako odustati ni od engleskog.

Veljača je došla i prošla, ja sam se sjetila tog rujna, i zaključila da je dosta, i da mi to ne treba ponovno. Znam ja da problemi koje sam imala nisu ništa u usporedbi s onima s kakvima mnogi drugi imaju posla na dnevnoj bazi, ali veličina problema ne umanjuje njegovu važnost. Ako zanemarujemo male probleme, nakon nekog vremena više neće biti tako mali, i sasvim sigurno neće biti zanemarivi. Ja sam svoj problem riješila tako što sam iskoristila usluge zadarskog Savjetovališta, koje je besplatno za sve studente Sveučilišta, i otišla na nekoliko sastanaka sa jednom od tamošnjih psihoterapeutkinja. Također sam (pola godine kasnije) eliminirala svaku mogućnost ponavljanja tih problema u kontekstu studija engleskog jezika, jer je to bio povod mojim problemima.

Više ne studiram engleski, za tjedan dana započinjem studij koji me zanima od početka srednje škole. Zašto sam tako sigurna da se to neće ponoviti? Zato što sad znam prepoznati problem prije nego što postane prevelik, i mogu ga srezati u korijenu i riješiti sama. Zato što znam što sam protekle dvije godine studija radila pogrešno, i kako to ispraviti; s razlogom ove godine neću na dramsku, ali ostajem na folkloru - treba mi ispušni ventil koji nema veze s faksom.

Koji je cilj ovog posta? Samo mali podsjetnik da je mentalno zdravlje jednako važno kao i fizičko, čak u neku ruku i važnije, jer sve kreće od stava koji imamo prema onome što radimo i prema samima sebi. Ako ne brinemo sami za sebe, nitko drugi neće. "Tko, ako ne ja? Kad, ako ne sad?"

Voli vas
Bella

25.09.2017. u 14:28 · Penny for your thoughts? (9) · Isprintaj · #

Dvije godine kasnije ili zašto mijenjanje studija nije smak svijeta

Da, dobro ste pročitali.

Makla sam se s engleskog, nije studij jezika za mene, nisam osoba koja ima volje, želje i živaca rastavljat jezik na protone, neutrone i elektrone. Mene jezik (sad konkretno govorim o engleskom, ali i jezici generalno) zanima na razgovornoj razini. Jako volim pričati, i oni koji me osobno poznaju znaju koliko mogu pričati i da mi to baš nije stran pojam smijeh Ali mene unutarnja struktura jezika, zašto je neka riječ ovakva a ne onakva, odakle je došla i zašto se baš tako izgovara, ni najmanje ne zanima. Dapače. Samo mi ubije želju za pričanjem tog jezika.

Pedagogije mi je žao, jer ju stvarno volim, ali Zadar nema dvopredmetni studij informacijskih znanosti pa da sam mogla nastaviti s njom. Ali vrlo vjerojatno jednog dana budem cerek

Da, upisala sam informacijske znanosti - knjižničarstvo, i ostajem u Zadru. Izgleda da smo si suđeni, Zadar i ja, barem još neko vrijeme. Ali ne smeta mi smijeh

Ne smatram ove dvije godine koje sam provela studirajući anglistiku i pedagogiju gubitkom vremena, upravo suprotno. Naučila sam puno, što akademski što osobno, i nije mi žao što sam se zeznula za prvi studij. Hej, imam C1 razinu iz engleskog, a to nije baš mala stvar cerek

Zašto sam uopće bila upisala engleski i pedagogiju? Djelomično zato što u 12 godina školovanja nisam niti jednom morala zapravo učiti jezik, i bio mi je najdraži predmet i mislila sam da ga volim dovoljno da ga studiram. Boy was I wrong. So, so wrong. Pedagogija je uletjela u priču tako što su mi rekli da nije dobra ideja studirati dva jezika bilo gdje, a pogotovo ne u Zadru, u kojem za sve ponuđene jezike dobiješ, kako bi Englezi rekli, "a run for your money". I na kraju sam ju zavoljela, dovoljno da ne mogu dočekati da izađe raspored predavanja, da vidim imam li u rasporedu mjesta za neki izborni s pedagogije cerek

Za sada je to sve od mene, čujemo se kad prevedem neke svoje priče koje me čekaju već kojih pola godine zujo

Voli vas
Bella

02.09.2017. u 20:53 · Penny for your thoughts? (11) · Isprintaj · #

Šok i vjeverica

Naslov ovog posta je takav zato što volim tu verziju izraza smijeh Prompt za ovu "pričicu" od ukupno 180 riječi sam ja dala (prompt je prva rečenica, kao i u prethodnom postu) sretan

~~~

„Skačeš mi po živcima k'o retardirana vjeverica na speedu! Začepi i jednom u životu slušaj šta ti netko drugi ima za reći!“ Nastavio me streljati pogledom ali je, za promjenu, ušutio.
„Jedne stvari o ovom mjestu moraš biti svjestan, uvijek i bez obzira na to s kime razgovaraš: nikoga, i mislim nikoga, nije briga za tvoje mišljenje. Nikoga nije briga šta ti imaš za reći. Onaj koga je briga tražit će tvoje mišljenje, a do tada ćeš šutjeti i radti samo i isključivo ono što ti je naređeno, onako kako ti je naređeno. Nemoj bit kreativan u rješavanju problema koji su ti zadani, najebat ćeš. Nikome ovdje se ne da imat posla s tvojim glupostima. Izvrši naredbu i idi dalje.“
„A ako ne znam kako riješiti problem?“
„Snaći ćeš se, kao i svi. Ovdje imaš tri opcije: ili ćeš vodit, ili ćeš slijedit, ili ćeš se sklonit s jebenog puta. Budući da obojica znamo da treća opcija za tebe ne postoji, ostaje ti vrlo jednostavan izbor koji nije teško riješiti. Ili jesi ili nisi. Jesmo li se razumjeli?“
„Da, gospodine.“


~~~

Zasad ništa novo. Do sljedećeg tipkaja!

Voli vas
Bella

Oznake: prica

03.05.2017. u 14:06 · Penny for your thoughts? (3) · Isprintaj · #

Trinaest

When thirteen sit to dine, the first to rise will be the first to die. “A common, and silly, superstition”, you might say. I thought so too. Until I found myself to be the last one standing, and the twelve people with whom I’ve dined lying dead before me.

You see, when you mess with the Olympians, you face the devastating consequences. I’ve made my fair share of mistakes, but was still wise enough to make the appropriate sacrifices and avoid a direct punishment. But not all are so wise. Or, to be more precise, lucky. Because you can be however cunning and clever, if the gods wish to screw you over, they will find a way. Trust me, I’ve been there.

We must never forget our place in this world, and the role we play. Once you let your hybris to take over, there is no turning back. Once you let the wish to have more than you need and deserve to guide your actions, the next sacrifice you make to the gods and goddesses you’ve insulted is that of your own life.

Granted, it’s highly unlikely that you’ll be doomed to eternal suffering, but no one wants to meet Hades before having spent some 80 or so years here on Earth. So be wise – and be moderate.

~~~

Prijateljica s kojom studiram engleski i ja imamo dogovor - svaki tjedan jedna od nas odabere rečenicu-dvije i na temelju toga obje moramo napisati kratku priču (zaista kratku, minimum je 100 riječi). Zašto? Zato što obje volimo pisati, a nijedna to ne radi ni blizu dovoljno često koliko bi trebala. Jer pisanje je vještina, i kao i svaka druga vještina, ako se ne koristi redovno, izgubi se. A ja ne želim izgubiti svoju vještinu.

Prošlog tjedna ja sam birala, i izabrala sam prvu rečenicu u gornjoj pričici. Ne znam zašto točno, svidjela mi se i eto. Ja sam napisala ovo gore, ona je napisala pjesmu. Obje na engleskom.

Ovaj tjedan je birala ona. Citat je isto na engleskom, ali ja sam si ga prevela jer sam bila tako raspoložena. I jutros oko tri napisala nešto manje od 2000 riječi. Ne sjećam se kad sam posljednji puta napisala toliko u tako kratkom vremenu. I kad sam imala toliko ideja zahvaljujući jednoj jedinoj rečenici. Pa sam nastavila pisati tu istu priču. Ne, neću ju objaviti ovdje, jer ima puno rupa koje moram popuniti, a trenutačno za to nemam vremena. Kreću kolokviji.

Ponovno pišem. To je važno. I sve što napišem u ovim tjednim pričama, a što ne bude zahtjevalo kojih 50 stranica za objašnjavanje događaja iz prvih pet rečenica, stavit ću ovdje. Sad imam valjan razlog i nemam izliku doći svakih mjesec dana.

Čitamo se ubrzo!

Voli vas
Bella

Oznake: prica

27.03.2017. u 19:38 · Penny for your thoughts? (4) · Isprintaj · #

Nadam se...

...ovih dana koječemu, ali jednome više nego svemu ostalom.

Nalazim se na mjestu koje mi se sviđa. U svakom pogledu. Dugo nisam bila ovako sretna.

Ali ipak ima nešto što mi smeta.

Sitnica, ali je veća od svih ostalih problema zajedno. Sitnica, ali dok ju ne maknem s puta ne mogu dalje.

Tu sam gdje jesam zahvaljujući četirima različitim osobama. I svima sam im neizmjerno zahvalna. Trima sam već rekla sve.

Ali četvrtoj, najzaslužnijoj osobi, trenutačno ne mogu prikladno zahvaliti, ni reći sve što želim i trebam reći. Ne zato što nije tu, tu je. Na drugom kraju grada, ali nije preko svijeta. Nije Zadar Zagreb, imam pola sata busom s jednog kraja na drugi. I imam mobitel. Ali ja ne želim o tome preko mobitela. Ne želim o ovako važnim temama nikako osim oči u oči.

A to trenutačno ne mogu. Zbog jednog vrlo određenog razloga, koji ću zadržati za sebe. Mi znamo koji je to, i to je dovoljno. Nitko drugi i ne treba znati. Ali ipak mi smeta činjenica da to sada ne mogu.

Ne mogu protiv sebe. Znam da mi je jedina opcija odmaknuti se na neko vrijeme, ali mi ipak zbog toga nije drago.

I zato se nadam. Nadam se da će ovo proći. Nadam se da ću, za nekoliko tjedana, moći nazvati. I otići na čaj. I reći što imam. Nadam se baš zato što vjerujem da nam je svaka osoba poslana u život s razlogom, bilo kao blagoslov, bilo kao lekcija. Nadam se da je ovo blagoslov.

Jer zaista ne želim izgubiti prijatelja.

Oznake: prijatelji

12.03.2017. u 16:32 · Penny for your thoughts? (1) · Isprintaj · #

Sutra će uvijek biti bolje od jučer, ali moraš se probuditi da se za to pobrineš

Krenula sam te nazvati, da ti poželim sretnu i uspješnu novu godinu. A onda sam se sjetila da se nećeš javiti. Htjela sam te pitati kako napreduje diplomski, jesi li smislio o čemu ćeš pisati i jesi li počeo. Htjela sam te pitati kad se vraćaš u Zadar, da odemo na čaj jer nijedno od nas baš ne pije kavu, a za Cedevitu je hladno. A onda sam se sjetila da mi ne možeš odgovoriti, jer nisi tu.

Jučer sam pronašla razglednicu koju si mi donio iz Londona, koju si pogrešno naslovio na prijateljicu čije je ime slično mome, pa ga prekrižio i iznad njega napisao moje. Krenula sam ti poslati poruku i napisati da sam ju pronašla, i pitati kako si, a onda sam se sjetila da neću dobiti odgovor. Tvoj broj je jedan od rijetkih koje sam spremila na karticu umjesto u mobitel, pa nije završio izbrisan kad sam mobitel poslala na servis, i zbog toga mi je bilo neizmjerno drago kad smo u listopadu išli na radionicu pozdraviti ekipu.

Ali sve je to badava. Ništa od toga više nije važno. Jer ti više nisi tu. Ne mogu te nazvati i pitati jesi li za šetnju, jer znam da ni tebi, kao ni meni, nije za to previše hladno. Šta ćeš, mi kontinentalci ne šljivimo tu dalmatinsku buru nešto previše, malo toga nam smeta kad smo u dobrom društvu. Osim što više nikad neću biti u tvom društvu. Jer tebe više nema.

A zašto? Nitko zapravo ne zna. Svi nešto nagađamo i pretpostavljamo, ali samo ti zapravo znaš što je i kako je bilo. I zašto. Zašto. Na to pitanje bi svi mi rado znali odgovor, no ne možeš nam ga dati. Možemo samo pretpostavljati. A pretpostavke nisu odgovori, niti će to ikad biti. Ti nam ih jedini možeš potvrditi, ili opovrgnuti, ali nisi tu da to i učiniš.

I znam da ovo zapravo pišem sama sebi, jer ti si sad negdje drugdje i živiš neki drugi život, bolji od ovog koji si napustio. Nadam se da ćeš i tamo svirati tambure, učiti djecu jezike i filozofirati u nedogled, kao što si i ovdje. I glumiti. S ekipom barem jednako ludom kao što smo mi s kojima si glumio u „Mnogolozima“, ako ne i gorima od nas smijeh. To je najmanje što zaslužuješ. A zaslužuješ puno, puno više.

A mi te nećemo zaboraviti, Damiane. Filozofa fantastičnog glasa, koji nas je sve bacao u bed brojem jezika koje govori. Profesora francuskog koji nas je sve iznova iznenađivao svojim glumačkim sposobnostima.

Partnera u zločinu.

Kolegu.

Prijatelja.

Ovaj post je posvećen tebi, dragi prijatelju. I jednoga dana, kad „Odani“ postanu djelo dulje od onih pet stranica koje sam te zamolila da pročitaš (što si ti napravio s puno većim entuzijazmom nego što sam se mogla nadati), u posveti će stajati tvoje ime.

Voli te
Bella

03.01.2017. u 11:56 · Penny for your thoughts? (5) · Isprintaj · #

Odani

Ovo je priča koju sam napisala prije nekoliko mjeseci, krajem prošle akademske godine. Od svega što sam do sada napisala, ovom sam nekako najzadovoljnija, jer sam se makla iz svog standardnog načina pisanja i pokušala nešto u potpunosti drugačije.

~

Damian je ušao u kafić i po navici okružio pogledom po poznatom prostoru, jer je već znao gdje će pronaći svoga najboljeg prijatelja. Došao je do šanka, naručio i platio pivo pa se pridružio Igoru za stolom.
„Jel' nisi ti trebao bit na faksu danas?“ upitao je čim je sjeo.
„A trebao sam, nije bitno sad.“ odvratio je Igor, vidno neraspoložen.
„Šta je?“ upitao je Damian.
„Ma nije bitno.“ ustrajao je Igor pa dodao: „Nego, jel' znaš možda gdje bi mogla biti moja sestra?“
„Nemam pojma, nisam se s njom čuo od jučer ujutro, rekla je da ima posla na faksu i da će mi javiti kad sve riješi.“
„A je li...“
zamišljeno je kimuo Igor i potegnuo iz svoje čaše.
„Igore, šta se događa?“
„A ti, eto, ne znaš!“
„Ama reci više šta hoćeš! Ne planiram pajserom iz tebe izvlačiti informacije, ili mi reci zbog čega si me zvao ovamo ili odoh!“
odvratio je Damian.
„Hoćeš odgovor? Pa radije ću imati iskrene neprijatelje nego lažne prijatelje!“
„Šta bi ti to trebalo značiti?!“
„Ne znaš gdje je moja sestra, jel'? Ne znaš?“
upitao je Igor ponovno.
„Ne. Niti imam ideju gdje bi mogla biti.“
„To mi je nekako teško povjerovati, budući da sam danas dobio poziv od tvojih bivših kolega.“
„Kojh kolega?“
Damian je zbunjeno upitao.
„Gavrana! Oteli su ju, Damiane, i kao uvjet za njezino puštanje traže da im se ja pridružim!“ puknuo je Igor. Damian ga je zgranuto pogledao. „Nekako mi je teško povjerovati da su samo tako oteli moju sestru kako bi mene uvukli unutra. Ne govorim baš svakome šta studiram, a ti si jedina osoba koju poznajem koja bi tu informaciju mogla prenijeti Gavranima, jer znam da im Viktorija to nikad ne bi rekla!“
„Hej, lakše malo! Ja nemam ništa s tim!“
Damian se pokušao obraniti, no Igor je nastavio paljbu: „Rekao si da si otišao, ali za to nemam nikakvih dokaza osim tvoje riječi, a trenutačno nisam siguran koliko joj mogu vjerovati!“
„Igore! To nije nešto o čemu bih ti lagao! Otišao sam iz Gavrana prije više od dvije godine!“
Damian ga je pokušao umiriti.
„Meni se ne čini tako. Meni se čini da si ti i dalje s njima. Volontiraš na odjelu suvremenih studija u knjižnici, a tamo je samo literatura vezana za gradske bande i njihovu povijest, a otmicu moje sestre si dogovorio kako bi i nas dvoje uvukao u to!“
„Ti si totalno poludio.“
konstatirao je Damian i odustao od pokušaja da ga urazumi.
„Jesam li? Jer nijedno drugo objašnjenje mi ne pada napamet. Viktoriju ćeš uvući jer ti je djevojka, a mene jer znam s računalima, zbog čega bih njima mogao biti vrlo koristan. A sad se ispričavam, idem u knjižnicu potražiti neko rješenje, jer sumnjam da ćeš mi ti ponuditi pomoć za problem koji si uzrokovao.“ Igor je dovršio svoju tiradu i otišao iz kafića.
„Koji vrag?!“ promrmljao je Damian nakon odlaska svog najboljeg prijatelja, iskapio svoje piće i napustio kafić.

Putem kući nazvao je sestru: „Hej. Jesi doma?“
„Ne, na putu sam. Stižem za deset minuta.“
glasio je odgovor.
„Okej, ja ću sad doć. Moramo razgovarati.“
„Šta je bilo?“
upitala je ona, primjetivši njegovo raspoloženje.
„Pričat ću ti kad dođeš. Ćao.“
„Damiane...“
pokušala ga je nagovoriti, bezuspješno.
„Iva, čut ćeš sve kad dođeš doma. Bok.“ odlučno je odgovorio Damian.
„Okej. Ćao.“ s uzdahom je odvratila i prekinula vezu.
„Da čujem, koga trebam tuć?“ viknula je čim je ušla u stan.
„Jedino ako ćeš tući svog dečka...“
„Molim?“
zbunjeno je provirila u kuhinju usput izuvajući cipele.
„Preobuj se pa ću ti ispričati.“ odvratio je Damian. Iva je ubrzo ušla u kuhinju i sjela za stol, njemu nasuprot.
„Pjevaj.“ priprijetila mu je, na što se Damian gorko nasmijao.
„Viktorija je oteta.“ odmah je prešao na stvar.
„Molim?! Kako to misliš oteta?!“
„Lijepo. Gavrani.“
smireno je odvratio, na što je Ivinim licem preletjela panika. Damian je to primjetio pa pokušao smiriti sestru: „Ne paničari. Nećeš pomoći ni sebi, ni njoj.“
„Kako? Zašto? Šta?!“
Iva je počela histerizirati.
„Za početak, diši. Našao sam se s Igorom na piću prije sat vremena pa mi je ispričao.“ počeo je. „Prvo mi nije htio reći zbog čega me zvao, jer je danas trebao biti na faksu...“
„Da, utorkom ima predavanja od devet do šest...“

„Na kraju mi je rekao da su njegovu sestru oteli Gavrani, da su ga kontaktirali i rekli da im se on mora pridružiti ako hoće da nju puste, a nakon toga me optužio za njezinu otmicu i rekao kako sam ja to sve isplanirao.“ završio je.
„Sestra mu je oteta. A ti si jedina osoba koju on poznaje, a koja ima ikakve veze s Gavranima.“ podsjetila ga je Iva.
„Ja sam mu najbolji prijatelj!“
„A Viktorija mu je sestra! I on će uvijek staviti obitelj prije svih i svega, bez obzira na situaciju, to jako dobro znaš!“
Iva je pokušala urazumiti brata. „Uostalom, gdje je on sad?“
„U knjižnici, pokušava naći način da ovo riješi.“
„Bez tebe to ne može.“
„Nema šanse. Iva, nemam ni najmanju namjeru komunicirati s njim dok ne prizna da je pogriješio u vezi ovoga!“
„Dobro čuješ li ti sebe? Pričamo o tvom najboljem prijatelju, Damiane, ne o bilo kome! Riječ je o Igoru, ne o nekom neznancu s ulice!“
„Sasuo je na mene drvlje i kamenje, bez namjere da čuje moju stranu priče! Ti bi, na mom mjestu, učinila nešto drugo?“
„Vjerojatno ne bih. Ali bih mu dala drugu priliku – sestru su mu oteli pripadnici najgore bande u gradu! Bio si jedan od njih, Damiane, znaš kako funkcioniraju, za što su sve sposobni i zašto su to napravili. Znaš da su ju oteli kako bi se tebi osvetili, ali on to ne zna. I ti bi poludio da se to meni dogodilo! U ovom ga trenutku nitko osim tebe ne može urazumiti, čak ni ja. Znaš ga, znaš koji su uvjeti i znaš što trebaš napraviti. Idi i riješi to!“
„Rekao sam ti već, neću razgovarati s njim dok ne prizna da je bio u krivu, jer je!“
odvratio je Damian.
„Prvo: ne deri se na mene. Drugo: rek'o, zarek'o, odrek'o pa porek'o! To si rekao meni, a ja te neću držati za riječ. Znaš da nema šanse da on to sam izvede, idi tamo i izvucite Viktoriju van! Ovoga puta ćeš morati progutati taj svoj prokleti ponos i napraviti prvi korak!“
„Ne znam baš za to.“
Damian je tvrdoglavo odgovorio.
„U slučaju da si zaboravio, Viktorija je tvoja djevojka! I Igorova sestra! Obojici vam je stalo do nje i obojica ju želite vratiti kući što prije, stoga se goni u knjižnicu i sredi to kako god znaš!“

***

„Dovraga, ovdje se ne može naći ništa korisno!“
, opsovao je Igor i bacio knjigu na pod.
„Naravno, kad loviš u mutnom.“, začuo je poznati glas i okrenuo se. Ugledao je Damiana, koji je stajao naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, i promatrao ga.
„Znaš bolje?“ upitao je sarkastično.
„U svakom slučaju bolje nego ti, obzirom na činjenicu da još nisi ništa pronašao.“, odvratio je Damian.
„Očekuješ da ti vjerujem?“
„Ne moraš mi vjerovati, ali trenutačno sam jedina osoba koja ti može pomoći. Ako misliš da ovo možeš izvesti sam, ja ću rado otići, imam hrpu posla.“
, odgovorio je Damian okrenuvši se prema izlazu s odjela.
„Zašto misliš da mi jedino ti možeš pomoći?“ upitao je Igor. Damian se okrenuo.
„Ovo mjesto nije pretjerano veliko, ali ako ne znaš što točno tražiš, ovdje ćeš provesti svo vrijeme koje imaš da izvučeš Viktoriju iz njihovih šaka! A u slučaju da si zaboravio, ja sam jedini volonter na ovom odjelu i vjerujem da ti baš i nije u interesu nekome od knjižničara izložiti svoj problem, jer za sve što odavde posuđuješ trebaš dobro objašnjenje!“ glasio je odgovor. Igor je nakratko razmislio o njegovim riječima, a onda rekao:
„Zašto si toliko uvjeren da ne znam što tražim?“
„Dovraga Igore, prestani biti toliko prokleto tvrdoglav! Obojici nam je u interesu izvući tvoju sestru odande!“

Igor je nekoliko trenutaka šutio, a onda mahnuo glavom prema izlazu s odjela: „Zatvori vrata.“
„Prije nego što išta više kažeš, molim te, dopusti mi da ti objasnim neke stvari“
, počeo je Damian.
„Slušam.“ odvratio je Igor.
„Moglo bi... hm, potrajati.“
„Sjeo bih da imam gdje.“
„Tepih se redovito pere i usisava, neće nam biti ništa za tih desetak minuta.“
Damian je izjavio i sjeo. Igor ga je sumnjičavo promatrao nekoliko sekundi, a onda mu se pridružio na podu.
„Gavranima sam se pridružio s 15 godina. Pokušao sam odžepariti njihovog vođu, ali me uhvatio i dao mi dvije opcije – ili ću se pridružiti njegovoj bandi ili će mi slomiti obje ruke. Jesam bio dovoljno glup da mu pokušam ukrasti novčanik, ali sam ipak koristio dovoljno mozga da zaključim kako mi je pametnije pristati na njegovu ponudu i zadržati mogućnost korištenja obiju ruku.“
„Ček, ček malo.“
prekinuo ga je Igor. „Ti si s petnaest godina pokušao Luciferu glavom drpiti novčanik?!“ Damian je kimnuo. „Opa. Za to bome treba imati muda. I sposobnosti.“
„Zato mi je i ponudio mjesto u Gavranima. Primjetio je da mu vadim novčanik iz džepa samo zato što je neka mačka odlučila skočiti na mene dok sam prolazio pokraj njega pa mi je novčanik izletjeo iz ruke i završio na drugom kraju ulice. Da nije bilo te proklete mačketine, ja nikad ne bih postao jedan od njih.“
završio je s gorkim prizvukom u glasu.
„Nisi razmišljao o prelasku negdje drugdje?“ upitao je Igor s podsmjehom na licu. Damian je uzdahnuo.
„Ni na kraj pameti mi to nije bilo. Gle: članom bilo koje takve... skupine... postaneš tri puta: prvi put, zadnji put, i više nikad.“ Igor ga je nekoliko trenutaka zamišljeno promatrao, a onda rekao:
„Oprosti. Nikad... Pa, nikad nisam o tome razmišljao.“
„Isprika prihvaćena. Al' moram ti reći da trenutačno zvučiš kao mlohava francuska sobarica od 65 godina!“
Damian se nasmijao i gurnuo ga na pod. Igor se ustao i nastavio:
„Nego, što imaš na umu? Jer ne bi bio ovdje da nemaš neku ideju.“
„Imam, da. I ne, to ne uključuje ispunjavanje njihovih uvjeta.“
„Kako to onda misliš izvesti?“
„Pa ja baš i nemam namjeru vratiti se u njihove redove, niti ću tebi doustiti da i pomisliš na pridruživanje Gavranima.“
„Nego?“
„To što više službeno nisam Gavran, ne znači da nema ljudi s kojima sam ostao u dobrim odnosima, iako sam napustio bandu.“
„Nisam znao da je to moguće...“
Igor ga je zgranuto pogledao.
„Nikad nemoj zalupiti vratima, jer ne znaš kad ćeš se kroz njih morati vratiti.“ Damian mu je namignuo pa nastavio: „Kad sam postao član, sprijateljio sam se s dva dečka, istih su godina kao ja. Bili smo si dosta dobri i ostali smo u kontaktu i nakon što sam ja odlučio napustiti ekipu. U nekoliko navrata sam im obojici spasio glavu, i doslovno i figurativno, tako da mi obojica duguju barem jednu uslugu, a sad ću tu uslugu i tražiti.“
„Misliš da će ti htjeti pomoći?“
upitao je Igor sumnjičavo.
„Pomoći će nam, bez brige. To što unose strah u kosti svima s kojima se susretnu ne znači da ne drže do dane riječi, a obećanja su tamo na vrlo visokoj cijeni. Možeš jako gadno nadrljati prekršiš li dano obećanje.“
„Zašto su im obećanja toliko bitna?“
„Zato što ona donose poštovanje. Ako netko ne ispunjava svoja obećanja, kako može očekivati da ga ljudi poštuju kad ne može održati ni vlastitu riječ?“
„Ima smisla...“
„Ima tu puno više nego što misliš.“
namignuo mu je Damian. „Hajmo sad van, ne volim obavljati pozive u knjižnici.“
Izašli su iz knjižnice i uputili se u smijeru centra grada, a Damian je odmah nazvao.

Razgovor nije dugo trajao:
„Halo?“
„Nikola.“
„Damiane.“
„Vrijedi li još ona usluga?“
„Tvoja cura?“
Damian se nasmiješio.
„Koliko brzo to možeš izvesti?“
„Nisi iznenađen što znam.“
„U Gavranima se vijesti šire brže nego požar u šumi, iznenadio bih se da ne znaš.“
„Za sat vremena. Znaš gdje trebaš doći. Samo mi još odgovori na jedno pitanje.“
„Da?“
„Zašto je ona tako posebna?“
„Drži me na zemlji.“
„Da, k'o magla avion u zračnoj luci.“
„Nisi je upoznao. Ona me uspjela smiriti.“
„Ako ti tako kažeš. I Damiane, nisi se morao pozvati na uslugu.“
„Zašto ne?“
„Jesmo li prijatelji ili nismo?“


***

„Zašto ste obojica tako tvrdoglavi?! Izvukli ste me odande, nismo morali odmah otići na drugi kraj grada!“ siktala je Viktorija na Igora i Damiana čim su izašli iz tramvaja i našli se pred ulazom u park.
„Smiri se. I da, morali smo.“ odvratio joj je Igor.
„To što je Nikola meni uzvratio uslugu ne znači i da su svi ostali oduševljeni činjenicom da im ti više nisi u šakama. “ nadodao je Damian.
Ona je ih je obojicu upitno pogledala.
„Recimo samo da sam shvatio kako je istina kad kažu da tek u nevolji saznaš kome možeš vjerovati.“, odgovorio je Igor, pogledao Damiana i pružio mu ruku. Damian je pogledao prvo Viktoriju, onda njega i prihvatio.

Oznake: prica

10.11.2016. u 14:27 · Penny for your thoughts? (3) · Isprintaj · #

Miriše na jesen

Doma sam za blagdan. I ne mogu vam opisati koliko mi je drago zbog toga. Zadar je lijep tijekom jeseni, ali ništa meni ne može zamijeniti hladna jesenska jutra puna svježeg zraka kakva ima Slavonija. Neka sam ja rodom iz Dalmacije, to mi je na ponos i diku, ali ovdje sam odrasla i uvijek ću, prije svega, biti Slavonka, bez obzira na to odakle su mi roditelji, bez obzira na mjesto u kojem ću proživjeti ostatak svog života, gdje god to bilo.

Došla sam jutros. I sreća koja me zapljusnula kad sam izašla iz autobusa, udahnula svjež zrak i čvrsto se umotala u šal i kaput (jer je jutros u sedam bilo pet stupnjeva) je teško objašnjiva. Nisam shvaćala koliko volim grad u kojem sam odrasla dok nisam iz njega otišla. Mogla sam ja otići na fakultet bliže, u Osijek, koji također ima studij anglistike i pedagogije, ali onda bih bila doma svaki vikend, a to nije ono što želim. Želim potpuno iskustvo studija, a smatram da bih ga teško dobila da sam ostala tako blizu. I puno više cijenim vrijeme koje provodim doma, sad kad češće nisam tu, nego što jesam.

Jesen mi je omiljeno godišnje doba, pogotovo sad, u vrijeme jesenske žetve, Noći vještica i Svih svetih. Pomalo jezivu atmosferu koja ionako vlada ovih dana upotpunjuje činjenica da živim preko puta gradskog groblja, a s prozora svoje sobe vidim kapelicu koja se nalazi na njegovom početku.

Jesen je za mene vrijeme novih početaka. Vjerojatno zato što već 14. godinu za redom krećem u novu školsku (sad akademsku) godinu - to je više od 70% jeseni u kojima sam do sada uživala (da, išla sam to izračunati zubo ).

Ne znam što će mi donijeti ova jesen i ova akademska godina. Ne znam što me sve čeka u predstojećih devet mjeseci druge godine preddiplomskog studija. Ne znam što će se sve dogoditi do srpnja. Ali joj se veselim, jer ipak znam jedno - bit će pozitivna.

Do sljećeg tipkanja! =)

Voli vas
Bella

Oznake: jesen

28.10.2016. u 16:39 · Penny for your thoughts? (0) · Isprintaj · #

Biti ili ne biti...

Jutros sam dobila posljednju ocjenu, a upisat ću se u drugu godinu u ponedjeljak, jer je referada danas bila krcata i nisam bila raspoložena za čekanje, samo kako bi mi rekli da se vratim sutra - jer ja sam sutra doma i SPAVAM.

Ovo tipkam u autobusu, jer iako nisam spavala dvije noći za redom, i dalje mi se ne spava pa nekako moram ubiti vrijeme. A nisam pisala jako dugo, pa evo idealne prilike. Plus, imam WiFi :D

Čitav mjesec vodila sam sama sa sobom bitku - ostati u Zadru i upisati drugu godinu, ili se vratiti kući, pauzirati godinu i sljedeće jeseni upisati nešto drugo. Što bih upisala? Nisam sgurna. Najvjerojatnije informacijske znanosti a.k.a. knjižničarstvo. Ali sasvim sigurno ne engleski. Ili bilo koji drugi jezik. Ne više. Kao tečaj - vrlo rado, ali kao studij - nikako.

Da, zaključila sam kako studij jezika nije za mene. Da se razumijemo - ja zaista volim engleski i ta ljubav nikada neće nestati, ali preračunala sam se kad sam, prije nešto više od godinu dana, zaključila kako ga volim dovoljno da bih mu intenzivnno posvetila pet godina studija. Tri - možda. Jednu sam već preživjela, mogu i ove koje su ostale. Ali pet - nikako. Pedagogiju želim diplomirati, možda čak i nešto više od toga, bez obzira što će mi itko na to reći, ali studij jezika ipak nije za mene. Za to su potrebne određene kvalitete koje ja ne posjedujem.

I neizmjerno se divim ljudima koji mogu studirati jezik. Ili čak dva. I napisati i završni i diplomski rad, odnosno dva. Ja se mogu samo nadati da ću biti sposobna napisati završni rad iz engleskog, kad na njega dođe red - jer nije baš lako pisati o nečemu što te ne zanima. Ja ću pronaći temu koja me zanima, kao što sam ju pronašla za maturalni rad, ali će mi to biti puno teže nego osobama koje žele studirati jezik.

Ja ću preživjeti preddiplomski studij engleskog jezika i književnosti, i nadam se u međuvremenu otkriti dio koji me zanima dovoljno da ga budem voljna završiti s pristojnim ocjenama.

Pozdrav!

Voli vas
Bella

27.09.2016. u 22:53 · Penny for your thoughts? (2) · Isprintaj · #

Načelo zornosti

Za početak, dobro jutro cerek

Ne sjećam se kad sam posljednji puta bila ovako budna ovako rano (od sedam, zapravo) i radila nešto vezano za pisanje... Većinom u ova doba učim =)

Posljednjih nekoliko dana družim se s knjigama "Zadar i Padova - gradovi prijatelji i središta znanja" i "Povijest hrvatskog školstva i pedagogije". Ili u prijevodu, učim nacionalnu povijest pedagogije. I moram priznati da sam veoma iznenađena činjenicom da mi je oko 95% gradiva iznesenog u navedene dvije knjige zapravo veoma zanimljivo - i da ga želim naučiti. Ovo je za mene ravno čudu, jer meni je povijest zanimljiva, ali ju mrzim učiti iz dna duše - ne podnosim štrebanje.

Zahvaljujući povijesnom pregledu razvoja školstva na hrvatskim prostorima od dolaska Hrvata u 7. stoljeću pa do danas, puno više cijenim današnji školski sustav, koliko god on bio manjkav i koliko god u njemu bilo mjesta za poboljšanja - jer sad znam koliko je vremena i truda bilo potrebno da ga se dovede na ovu razinu.

Zahvaljujući ovom predmetu shvatila sam koliko su obje škole koje sam pohađala zapravo dobro organizirane, i kako je velika većina mojih profesora izninmo kvalitetno stručno i pedagoški obrazovana (naglasak na velika većina - jer ima nekih kojima u školi nikako nije mjesto, to što si ti stručnjak u svom području ne znači da znaš prenijeti znanje drugima i to što si tu zahvaljujući pripadnosti stranci te tek ne čini profesorom), kao i koliko svatko od njih voli svoj posao.

To nisu zaključci do kojih sam mogla doći dok sam pohađala osnovnu i srednju školu. Nisam to mogla vidjeti jer sam bila direktno uključena u taj dio obrazovnog sustava, a to mi je onemogućilo objektivno zaključivanje. I to je u redu - jer objektivnost i zahtjeva odmak od situacije. Neizmjerno sam zahvalna na činjenici da mi se pružila prilika za uvid u kvalitetu ustanova koje sam pohađala - uvid kakav ne bih imala da nisam krenula na studij pedagogije, jer tu cijelu situaciju sad gledam puno drugačijim očima.

Sad bi bio red da objasnim naslov posta =)
Načelo zornosti je jedno od osnovnih načela pedagogije, koje se odnosi na činjenicu da učenici sa svojim profesorim provode jako puno vremena, stoga profesori trebaju postavljati dobar primjer za svoje učenike u svim aspektima - i akademski i osobno. Stjepan Basariček je to objasnio puno bolje nego ja sada: "Ništa ne odgaja toliko koliko prisutnost čestita čovjeka. On ne treba govoriti ni pripovijedati budući da sama njegova osobnost djeluje kao sunce koje grije i svijetli."

O problematici iz prošlog posta ću se očitovati krajem mjeseca, kad dotična bude definitivno razriješena. Sad odoh učiti gramatiku jer sutra imam usmeni.

Pozdrav!

Voli vas
Bella

12.09.2016. u 08:20 · Penny for your thoughts? (8) · Isprintaj · #

Bitka

Nije pitanje mogu li ja položiti ispite koji su mi ostali za jesenski rok.

Pitanje je želim li.

A više nisam sigurna da je odgovor na to pitanje potvrdan.

04.09.2016. u 15:27 · Penny for your thoughts? (0) · Isprintaj · #

Dođoh, vidjeh, slomih kuk...

Preživjela sam prvu akademsku godinu. Imam nešto sitno za riješiti u devetom mjesecu, no to jedva da je i spomena vrijedno. Dakle bila sam, vidjela sam, nisam slomila kuk, al' sam zato skoro slomila nogu, u više navrata zujo

Ne mogu vam opisati koliko mi je drago što sam upisala studij u Zadru. Upoznala sam divne ljude, stekla divne prijatelje i naučila puno, puno više od "samo" onoga što sam slušala na predavanjima.

Ali najviše sam naučila o samoj sebi - onome što mi se sviđa, a što ne, svojim sposobnostima i željama. Naučila sam što sve mogu kad se natjeram, i koliko više mogu napraviti kad nešto sama sebi obećam. Također sam dobila neupitnu potvrdu činjenice da su moje organizacijske sposobnosti, blago rečeno, katastrofalne i da moram ozbiljno poraditi na prioritiziranju svoga vremena.

To je, za sada, od mene sve. Čitamo se i tipkamo uskoro, obećajem! sretan

Voli vas
Bella

21.08.2016. u 12:56 · Penny for your thoughts? (3) · Isprintaj · #

Kraj bez kraja

Tako završava većina mojih priča - s krajem, ali bez njega. Svaka je završena, ali nijedna zapravo nije. Dobro, lažem, imam jednu koja ima konkretan kraj, ali to je isključivo zato što sam ju pisala za prijateljicu i htjela sam da ima definiran završetak. Sve ostale imaju nedefiniran kraj, hrpu neodgovorenih pitanja i toliko mogućnosti za daljnji razvoj radnje da nikome, tko je ikad pročitao nešto od toga, nije jasno zašto ih ostavljam u tolikoj mjeri nedovršene.

Da ste me prije nekliko mjeseci pitali zašto to radim, rekla bih "Zato što želim pustiti onima koji to čitaju da sami odluče kakav kraj žele, jer je možda (vrlo vjerojatno) drugačiji od onog kakav bih ja napisala. Moje priče nemaju konkretan završetak jer mi se sviđa ta vrsta neizvjesnosti, ta količina mogućih ishoda jer kraj nije napisan." To bih vam rekla prije samo dva mjeseca. Zapravo, to bi vjerojatno bio moj odgovor i prije mjesec dana. Ali danas više nije.

Zašto? Zato što sam, kad sam posljednji put pregledavala svoje nedovršene uratke, shvatila da to zapravo nije tako. Ja ne ostavljam svoje priče nedovršenima zato što mi se to sviđa (sviđa mi se, al ne u tolikoj mjeri), ili zato što želim pustiti čitateljima na volju da s krajem naprave što žele u svojim glavama. Ne.

Moje priče su nedovršene jer tako sama sebi dajem priliku da ih jednog dana završim. Ostavljam neodgovorena pitanja i otvorene mogućnosti zato što znam samu sebe - uvijek se vraćam onome što sam napisala i uvijek nešto dorađujem i prepravljam. I uvijek postoji mogućnost da ću, u nekom trenutku, dobiti ideju za kraj neke priče ili da ću nekoliko priča povezati u jednu, a nedefinirani krajevi, neodgovorena pitanja i mogućnosti koje oni pružaju su upravo ona vrsta okolnosti koja omogućuje stvaranje završetka.

Moje priče su nedovršene ni zbog kog drugog, osim zbog mene same. Nedovršene su zato da im jednog dana mogu napisati kraj.

07.07.2016. u 11:11 · Penny for your thoughts? (2) · Isprintaj · #

Pet laštika i šest stolica

Ovo sam namjeravala napisati još prije dva tjedna, ali eto, dogodi se čovjeku da zaboravi...

Ovaj post posvećujem jednoj skupini ljudi koji u mom srcu imaju posebno mjesto. Nisam napisala "maloj skupini", jer nas nema baš malo, ima nas 25 (iako se u statistici "velika skupina" definira kao skupina veća od 30 zubo ). Mi smo Backstage, amaterska dramska skupina sastavljena od najrazličitijih ljudi, a prije dva tjedna izveli smo premijeru naše predstave, pod nazivom "Mnogolozi". Kažem "naše" predstave, jer smo svi jednako sudjelovali u njezinom stvaranju.

Zašto "Pet laštika i šest stolica"? Zato što nam je to bila scenografija za predstavu. Zapravo, scenografija se sastojala od jednakog broja laštika i stolica, no jedan laštik nastrada na kraju predstave pa ga ne brojim belj Još uvijek sam pomalo iznenađena što tako jednostavno postavljena scena može biti efektivna na toliko različitih načina cerek .

Ono što dramsku umjetnost (i pisanje, ali sada se koncentriram na ovaj prvi oblik umjetnosti) izdvaja od svega čime sam se do sada bavila i u čemu sam sudjelovala, je činjenica da, od toga, niti u jednom trenutku nisam pomislila na odustajanje.
U osnovnoj školi bavila sam se koječim, ali od svega sam, prije ili kasnije, odustala - tamburicu (bisernicu) sam svirala jedno polugodište, na jahanje sam išla ukupno dvije godine, od odbojke sam odustala nakon godine dana. I od folklora, koji je jedna od mojih najvećih ljubavi, sam nebrojeno mnogo puta htjela odustati (i sad, kad ne plešem već 10 mjeseci, znam da mi je do glume stalo mnogo, mnogo više nego do folklora, iako će narodni plesovi i pjesme u mom srcu uvijek imati posebno mjesto). Tijekom ove akademske godine mnogo sam puta preispitivala svoju odluku o svojoj trenutačnoj studijskoj kombinaciji (anglistika i pedagogija) i ne znam koliko sam puta razmišljala o promjeni kompletne kombinacije.

Od dramske umjetnosti, od dana kada sam se u njoj prvi put okušala (što je bilo u trećem razredu osnovne škole, kad sam imala samo osam godina), niti jedan jedini put nisam željela odustati, niti sam o tome razmišljala. Da, bilo je trenutaka u kojima nisam znala hoću li imati gdje i s kim izvesti predstavu, ali to je bilo pitanje opstanka grupe, a ne mog osobnog stava prema glumi i kazalištu.

To je ljubav koja me prati već više od deset godina i, zahvaljujući ovoj godini, koju sam provela u druženju s predivnim ljudima koji dijele tu ljubav prema dramskoj umjetnosti, znam da ću u kazalište i sve mogućnosti koje dramska umjetnost pruža, biti zaljubljena još jako, jako dugo. Zahvaljujući ovim divnim ljudima ponovno imam vjeru u ljude, jer su me naučili da, bez obzira na nečiju dob, spol, mjesto iz kojeg dolazi, svatko zaslužuje priliku i svatko je vrijedan povjerenja (koje se treba zaslužiti, a za to je potreba suradnja). Naučili su me da, ponekad, nema druge nego vjerovati da će netko, bila to jedna osoba ili njih 20, biti tamo za tebe i uhvatiti te da ne padneš. Naučili su me da ponekad treba improvizirati, da svi griješimo i da je smijeh univerzalni lijek za svako loše raspoloženje.

Hvala vam što ste me prihvatili bez pitanja i predrasuda, uvjerili me da nisam ni približno onoliko luda koliko sam mislila i što ste mi pokazali da, kad se nađe skupina zaljubljenika u nešto, mogu stvoriti zaista čudesne stvari. Volim vas <3


Do sljedećeg tipkanja/čitanja!

Bella

14.06.2016. u 12:24 · Penny for your thoughts? (3) · Isprintaj · #

"What if I fall?" "But darling, what if you fly?"

Maloprije sam shvatila da, ka god se trebam ulogirati u blogeditor, provedem nekih 10 sekundi razmšljajući o velikim slovima u svome korisničkom imenu... Jer sam jako dugo imala omogućen "automatic log-in", a sad sam to onemogućila na svakoj stranici na kojoj je to moguće. Dobro, osim Gmaila. To mi se ne da. Ali manje bitno.

~~~

Prvi semestar sam preživjela. Imam, doduše, još jedan ispit koji moram riješiti sad nekad, a drugi zbog kojeg se moram vratiti u Zdar u rujnu, ali to je sve rješivo. Ovo je sve što ću o studiju napisati u ovome postu, jer nisam zbog toga ovdje večeras, nakon više od godinu dana otkako sam napisala pošteni post, koji je imao više od dvije i pol rečenice.

~~~

Odlučila sam se, ovoga travnja, upustiti u jednu... hm, malu ludost, rekla bih. Pa, jako malu u usporedbi s drugim ljudima koji će mi se pridružiti, no idemo dalje.

Ovoga travnja pridružujem se tisućama ljudi koji su odlučili sudjelovati u NaNoWriMo kampu. (za detalje klikni OVAMO ) Moj željeni broj riječi je isprva bio 20.000, no onda sam prekopala sve što o toj priči već imam i zaključila kako bi mi to moglo biti previše i smanjila na 15.000. Puno dostižniji cilj od prethodnoga, no poznavajući samu sebe, lako moguće da ipak dođem i do brojke od 20.000 riječi. Sve je moguće.

Priča koju ću napisati u tih 30 dana je priča koju vrtim po glavi od prvog razreda srednje škole, koju sam započela na jednom, nastavila na drugom forumu i nikako da ju završim i priuštim sebi zaključak te ideje. Detaljnije o priči neću, jer ni sama ne znam gdje ću s njom na kraju 4. mjeseca završiti - imam tri različita završetka na umu (i u Wordu) i dvije verzije epiloga, koji može i ne mora završiti u priči. Nemam pojma kamo će me moji likovi i ideje koje imam zapisane odvesti.

Ali jedno znam - ta će priča dobiti svoj završetak. A ja ću konačno dobiti odgovore na pitanja koja je stvaranje tih likova u mojoj glavi otvorilo. A vjerujte mi, ima ih. I ne malo.

Sada se konačno idem baciti u nesvjest, jer se navečer vraćam u Zadar i doći ću u stan oko 3 ujutro u srijedu, a imam predavanja od 8 ujutro do 6 navečer. Wish me luck, I'll sure as heck need it.

Voli vas
Bella

28.03.2016. u 23:59 · Penny for your thoughts? (3) · Isprintaj · #

Samo da se javim =)

Živa sam. Samo sam preselila i nemam interneta još neodređeno vrijeme.

Detaljan izvještaj kad ne budem bila ograničena na sat vremena u knjižnici za sve što moram riješiti fino

Voli vas
Bella

16.10.2015. u 14:28 · Penny for your thoughts? (1) · Isprintaj · #

Dok se vani ne razdani

Okrenula sam stranicu željno gutajući slova, no zvonjava mobitela mi je prekinula užitak čitanja. Uzdahnula sam, označila stranicu i dohvatila mobitel s poda pored kreveta. Na ekranu je pisalo „Danijel“. Pritisnula sam nepromašivu zelenu tipku i prislonila mobitel na uho.

„Gdje gori?“, upitala sam sa smješkom.
„Nama pod petama.“, glasio je odgovor, bez tračka šale.
„Što bi to trebalo značiti?“, upitala sam, iako sam znala da njega samo jedna mogućnost može natjerati na takvu ozbiljnost.
„Pronašli su nas, Ana. Moramo nestati iz grada do kraja dana.“
„Do kraja dana?!“
, uzviknula sam, a onda duboko udahnula da se smirim. „Do kraja dana. Dobro... smislit ću već nešto.“
„I ja sam to saznao prije nekoliko minuta, ne brini. U istoj smo gabuli, samo što ja trenutačno nemam ideja kamo ćemo.“
, odgovorio mi je.
„Zato ja imam.“ , sinula mi je ideja. „Pakiraj se, srećo, i ne zaboravi putovnicu.“
„Putovnicu?“
upitao je sumnjičavo.
„Rekao si da su nas našli...“, počela sam.
„Nemamo baš prevelike šanse ako ne odemo iz države.“, dovršio je moju misao.
„U 11 navečer budi na željezničkom kolodvoru.“, rekla sam dok mi je mozak radio punom parom – ovaj put praveći listu stvari koje do tog vremena moram dovršiti.
„Ponoćni vlak.“, zaključio je.
„Do navečer.“, pozdravila sam ga i prekinula vezu. Duboko sam udahnula, zadržala dah nekoliko trenutaka, a onda ispustila sav zrak iz pluća.

Dohvatila sam bilježnicu i kemijsku sa stola i počela raditi popis svega što moram ponijeti sa sobom i svega što moram napraviti prije nego odem na kolodvor. Zahvaljivala sam svojoj inače nepostojećoj sreći što su mi obje cimerice bile kod rodbine do kraja tjedna. Kad se vrate bit ću daleko, a one će biti sigurne.

Kratko sam razmislia, a onda odvojila nekoliko komada odjeće koju ću obući prije nego odem na kolodvor, jer ću ovu koju trenutačno imam na sebi, obzirom na činjenicu da je vjerojatno starija od mene, na kraju baciti. Nakon što sam se dogovorila sama sa sobom u čemu ću putovati, otvorila sam ormar, izvukla kofer i otvorila ga na sredini sobe. Počela sam vaditi odjeću iz ormara i slagati ju u tri hrpe: ponijeti, donirati u Caritas i baciti.

U jednom trenutku pogled mi je pao na zrcalo koje je vjesilo s unurarnje strane ormara i shvatila sam da je moja duga, svijetlosmeđa kosa puno previše uočljiva.
„Ana, dušo, moraš se ošišati.“ zaključila sam.

Rasporedila sam čitav ormar u dotične tri hrpe (dio stvari koje sam namjeravala ponijeti je bio značajno manji od onih za donaciju i smeće) i bacila se na pakiranje. Iz iskustva sam već znala da je obuću najpametnije staviti na dno kofera, a odjeću zarolati kako bi se što manje zgužvala. Bez obzira na činjenicu da sam 70% ormara odlučila donirati ili baciti, ipak sam ostala iznenađena činjenicom da sam kofer zatvorila bez ikakvih problema. Vjerojatno zato što sam ponijela samo stvari koje ću zaista i nositi.

Iz kuhinje sam donijela vreću za smeće i sve što je bilo za baciti potrpala u nju, a odjeću koja je bila za Caritas sam ubacila u kutije kojih je uvijek bilo okolo po stanu. Nakon toga sam proces s ormarom ponovila na čitavoj sobi – sreća moja pa sam studirala i živjela s dvjema cimericama – nisam imala puno stvari, a tako ni pretežak izbor između onog što ću ponijeti, što baciti, a što donirati.

Kada sam konačno spremila sve što mi je trebalo, šokirano sam shvatila da je već šest sati poslijepodne. Cijelo jutro i većinu poslijepodneva sam provela pakirajući se, a nisam ni ručala. Odmahnula sam glavom i brzinski poharala frižider – jedino mi je bilo važno da se ne srušim od gladi, ono što će to spriječiti nije bilo toliko bitno.

Smirenog želuca uhvatila sam trmavaj, odnijela kutije u Caritas i ubrzo upala u frizerski salon. Na svoju žalost, nisam bila jedina pa sam morala neko vrijeme provesti čekajući svoj red. Iskoristila sam ga križajući s popisa stvari koje sam spakovala i napravila i dopisujući ono što još moram obaviti. Kada sam konačno došla na red, nakon uobičajenog pranja kose nekoliko sam trenutaka zamišljeno promatrala svoj odraz u zrcalu, dok se nisam odlučila kakvu frizuru želim.

„Vrhove, kao i uvijek, pretpostavljam?“, sa smješkom me upitala frizerka koja me šišala otkako sam krenula na fakultet.
„Zapravo, ne.“, odvratila sam na njezino čuđenje.
„Nego?“
„Bob, do brade, sa šiškama.“
Nekoliko me trenutaka pomalo šokirano promatrala, a onda svezala većinu moje kose u niski rep, dohvatila škare i odrezala ga. Hrpica kose na podu je rasla, a s njom i moj strah da neću stići sve na vrijeme napraviti, da ću nešto zaboraviti i to shvatiti tek kada sjednem na vlak, a tada će biti prekasno.

„Gotovo.“, uzdahnula je frizerka, a ja sam se iz svojih misli prešaltala natrag u stvarnost.
„Ooooh.“, bio je jedini komentar koji sam mogla izustiti. Bila sam više nego zadovoljna rezultatom. Bila je i ona, ali nije joj baš bilo drago što je morala odrezati toliko kose s moje glave, obzirom na činjenicu da sam joj dopuštala šišanje isključivo vrhova od dana kad smo se upoznale. Zanemarila sam tu činjenicu, platila frizuru i vratila se u stan.

Presvukla sam se i preobula, dovukla sve svoje stvari u kuhinju i prekopala polovinu ladica dok nisam pronašla pošteni komad papira i funkcionalnu kemijsku. Sjela sam za stol i počela pisati.

„Drage moje!

Stvari su se zakomplicirale i bila sam prisiljena otići iz grada. Obje znate da sam oduvijek sanjala o odlasku iz ovog grada, ali ne ovakvom. Ne pokušavajte me pronaći, više ne koristim ime pod kojim ste me vi poznavale, Ana koju ste vas dvije upoznale više ne postoji. Ne znam gdje ću biti od sada pa nadalje, ali znam da ću biti daleko kad se vi vratite kući i da ćete zbog toga biti sigurne.

I da. Naljutit ću se ako moju sobu ne iznajmite nekome, jer sve tri znamo da naša gazdarica neće dugo čekati prije nego vam utrapi nekoga koga ne poznajete, stoga se bacite u potragu da ne biste završile s nekim vampirom u stanu kad opet dođe vrijeme za plaćanje stanarine.

Volim vas i čuvajte se.

Ana“


Stavila sam pismo na stol zajedno s novcem za moj dio stanarine i natjerala se da nekoliko puta duboko udahnem – suze su bile posljednje što sam sada trebala. Uspjela sam se smiriti dovoljno da iz ladice sa zajedničkim dokumentima izvučem svoje stvari – putovnicu sam spremila u ruksak, a ostalo poderala/polomila i spalila u sudoperu.

Posljednji put sam se osvrnula po našem stanu veličine orahove ljuske i preplavila su me sjećanja – zajedničko učenje prve pomoći kad sam polagala vozački, subotnja čišćenja u kojima bismo uvijek pronašle stvari koje smo smatrale izgubljenima, filmske večeri uz kokice i nebrojeni neuspjeli ručkovi uz posljedicu ribanja štednjaka sljedeća tri dana.
„Nedostajat će mi moje dvije biserke.“, prošaptala sam, treptanjem otjerala suze iz očiju, dohvatila kofer i ruksak i izašla iz stana. Zaključala sam, skinula svoj ključ s privjeska i ostavila ga iznad vrata, znajući da će jedna od njih, po običaju, provjeriti ima li tamo štogod kad se u nedjelju vrate natrag.

Do željezničkog kolodvora sam došla bez većih problema, ne računajući, naravno, uobičajene prometne zastoje koje je u ovom gradu nemoguće izbjeći, bez obzira na doba dana ili noći. U trenutku kada sam sjela na klupu, zazvonio mi je mobitel. Samo me jedna osoba mogla zvati.

„Bolje ti je da si na putu ovamo, inače si pokojan.“, zarežala sam u slušalicu jer je bilo 11:05, a od njega ni traga ni glasa.
„Znam, znam, ja nikad ne kasnim... Nepredviđene komplikacije, cimer je došao doma ranije nego je trebao i nisam ga se mogao riješiti do pred sat vremena.“, objasnio je. „Tamo sam za 15 minuta.“
„Držim te za riječ. Kupit ću karte.“
„U redu. vidimo se.“
, prekinuo je vezu. Uzdahnula sam, stacionirala kofer pored klupe tako da ga vidim sa šaltera za kupnju karata i putem do dotičnog izvukla iz ruksaka novčanik. I dalje sam bila student, tako da su me karte koštale nešto manje od pune cijene. Zahvalila sam, spremila ih u novčanik, vratila se na klupu i čekala. Nije mu dugo trebalo.

„Čovjek bi po tebi mogao sat namještati.“, dobacila sam mu umjesto pozdrava. Umjesto uobičajenog „Hej“ i zagrljaja, dobila sam šokirani pogled ribe na suhom. Otprilike dvije sekunde sam ga promatrala bez riječi, a onda prasnula u smijeh. Nije mi se baš pridružio, no barem me prestao gledati kao da na glavi imam izvanzemaljca umjesto nešto manje kose nego inače.

„Zašto baš ta frizura?“ upitao je sumnjičavo.
„Jer je lijepa, uredna, čista, pomalo stroga... I laka za održavanje.“
„Naglasak na ovom posljednjem, ha?“
, nasmjiao se jer je znao koliko muke sam imala s održavanjem svoje kose.
„Jedna briga manje uvijek dobro dođe.“, namignula sam mu.
„Imaš karte?“
„Ofskroz, zar sumnjaš u mene?“
„Ni u najgorim noćnim morama.“


Pokupili smo svoje stvari i prebacili se na peron naznačen na kartama. Sreća nas je poslužila – vlak je došao točno u ponoć, što se ne događa veoma često. Većina kupea je, očekivano, bila prazna. Smjestili smo se u jedan, a ja sam odmah spustila roletne na vratima. Sjela sam mu nasuprot i prešla na stvar:
„Da čujem.“
„Čuješ što?“
„Danijele, mene ne možeš praviti ludom. Znam te dovoljno dobro da znam da ovo nisi ti. Ti ne kasniš, uvijek dođeš ranije. Uvijek imaš plan B, u slučaju, primjerice, da ti se cimer vrati u stan prije nego je rekao. Jako malo toga te može iznenaditi.“
Skrenuo je pogled i zapiljio se u svoje ruke, koje je sklopio na stoliću koji nas je razdvajao. Stavila sam svoje ruke na njegove. Pogledao me.
„Po čijim notama plešeš? Jer sasvim sigurno ne po svojima.“ upitala sam. Uzdahnuo je.
„U pravu si. Danas su me uspjeli uhvatiti na prepad, ali znaš da ja probleme rješavam po kratkom postupku, pogotovo kad mi se netko zamjeri.“
„Zašto imam osjećaj da netko noćas neće mirno spavati?“
„Ne znam ja zašto ti imaš takav osjećaj, Ana...“
, pravio se blesav. Nasmijala sam se i odvratila:
„Onome tko se tebi zamjerio, Danijele, ni pakao neće teško pasti ako tebe tamo ne bude.“


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Ovu sam priču napisala prije nekoliko mjeseci, a naišla sam na nju tijekom jutrošnjeg čišćenja laptopa. Malo sam ju doradila, izbacila tu, dodala tamo... Trenutačno sam zadovoljna napisanim, ali znate da kod mene uvijek postoji mogućnost dorađivanja imijenjanja milijun stvari u priči...

Imam jedan post u pripremi, dotad vas ostavljam gore navedenim likovima :)

Voli vas
Bella

Oznake: prica

16.11.2014. u 14:26 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

Gledam te, a vidim sebe

Nakanim napisati post na blogu i iz trećeg pokušaja uopće otvorim svoj blog, a iz četvrtog se ulogiram u blogeditor. Hvala, blog.hr, al cijenila bih kad bi bio malo pristupačniji u ovo doba dana, ipak je ponedjeljak i sumnjam da puno ljudi baš sad nešto tipka ˇˇ
~~~
Ovaj sam post zapravo planirala napisati sinoć, ali sam na kraju bila preumorna za bilo što osim spavanja, tako da sam pisanje odgodila za danas.
~~~
Za N.
~~~

Pa da vas pitam nešto: koliko osoba biste nazvali prijateljima? Poznajete li doista osobe koje zovete prijateljima? A poznaju li te osobe vas?

Mislim da, u današnje vrijeme interneta i tehnologije, mnogo ljudi mojih godina termin "prijatelj" ne shvaća dovoljno ozbiljno. Imaju hrpu "prijatelja" na društvenim mrežama, znaju ih nekolicinu, a poznaju njih još manje. Većina komunikacije se i svodi na onu internetsku, iako se bez problema može otići na kavu (ili već štogod) i pošteno se napričati licem u lice (što preferiram u svakom slučaju).

Kad sam već spomenula što mi je draže (kava/čaj/nešto treće, bez razmišljanja), spomenut ću još nešto: ja imam prijatelje/prijateljice i frendove/frendice. Postoji li razlika? Naravno. I poprilična je.
Prvo ću objasniti moje poimanje izraza "frend/frendica": to je osoba koju viđam više ili manje redovito, osoba kojoj znam ime i prezime i s kojom povremeno porazgovaram o ovome ili onome. To je osoba s kojom ću se pozdraviti na ulici i možda razmijeniti riječ-dvije, čisto reda radi.

Prijatelj/prijateljica, s druge strane, je osoba koja me poznaje, koju ja poznajem, osoba kojoj vjerujem i koja meni vjeruje. Osoba koju ću tražiti savjet ako mislim da mi može pomoći, osoba koja će mi bez pardona reći što misli o meni, bez uljepšavanja (ili pogoršavanja). Takve osobe mogu nabrojiti na prste (ne baš jedne ruke, ali na drugoj mi ostane nekoliko slobodnih prstiju).

Također, ne shvaćam ljude koji tvrde da osobu možeš poznavati samo ako si ju vidio i s njom razgovarao uživo - ja neke forumaše, iako ih nikada nisam vidjela, poznajem bolje od trenutačnih razrednih kolega (nekih). I upravo su me, zbog jednog forumaša, pitali kako mogu biti u tako dobrim odnosima s osobom koju nikad nisam vidjela uživo. Kako? Lako - ne moram nužno nekoga vidjeti da bih s tom osobom mogla razgovarati (zašto, za ime svijeta, postoje mobiteli?), ne moram tu osobu vidjeti da bih se s njom mogla razumjeti.
Jednom prilikom sam mu rekla (vjerujem pomalo ga i iznenadila) da imam nekoliko prijateljica (po ranije navedenim mojim kriterijima sretan ), ali da je on jedini dečko kojeg sam dosad upoznala, a kojeg zovem prijateljem. Nadam se, doduše, da neće ostati jedini, ali to ćemo još vidjeti.

Dakle, jesam li vas iznenadila malo drugačijim postom? Pišem ja, bez brige, ali ono što pišem neće vidjeti interneta dok to ne pročita jedna osoba smijeh A i moj sljedeći post (koji će biti tko-zna-kad jer imam ekstra mutav raspored i u popodnevnoj sam smjeni trenutačno) će biti u ovoj "branši", ali ću se dotaknuti nečeg što jako često doživljavam i već mi polako, ali sigurno, pili živce nemilice. (Hear the rhyme? cerek )

Napuštam vas sad, do sljedeće slobodne večeri i navale inspiracije. Pusa!

Voli vas
Bella

Oznake: prijateljstvo

06.10.2014. u 20:52 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

Ne, niste me se još riješili ;)

Još sam tu, bez brige. Samo... ima nekih stvari koje moram riješiti, koje su, na moju žalost, ispred pisanja.

Čujemo se... nekad prije kraja godine. Obećajem.

Voli vas
Bella

10.08.2014. u 21:18 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

Šta slaviš ti, majmunovo?!

*Da, naslov posta je bio drugačiji, promijenila sam ga jer imam ideju za post koji će se zvati onako kako se ovaj isprva zvao... I imat će više veze s naslovom :D

Evo me nazad :D

Gotova je još jedna školska godina. Konačno. Bio je već i red.
Ostvarila sam cilj koji sam si postavila u rujnu: treći razred prolazim s pet. Prosjek? Nije važan, ali ako nekoga baš zanima, 4,64. Koliko mi je poznato, jedna sam od četvoro učenika u mom razredu - od nas 30. Čisto usporedbe radi, u osnovnoj nas je isto bilo 30 u razredu. U osmom je nas 15 prošlo s pet, a ostalih 15 s četiri. Također, neizmjerno se veselim činjenici što otprilike 70% svoga razreda neću vidjeti sve do 25. kolovoza, kada idemo na maturalac u Grčku i Makedoniju...

~

Konačno sam se vratila čitanju i pisanju, jer sam prije nekoliko dana napisala jedan kratak tekst za jednu prijateljicu blogericu. Hoće li taj tekst ikada ugledati svjetlo interneta, to ovisi o njoj jer je njoj posvećen i u njezinom je punopravnom vlasništvu smijeh

~

Jučer sam jedva dočekala da izađem iz te polu-raspadnute zgrade. Nisam nakon toga otišla kući. Nisam ni, kao prethodna četiri dana, otišla u volonterski centar pomoći sestri jer sam znala da će tamo biti barem još dvije volonterke. Umjesto toga otišla sam s nekoliko osoba iz razreda na kavu. Napisala sam "osoba" a ne "prijateljica" jer je bilo nas pet cura i jedan dečko.
Rekoh da sam otišla na kavu.. Te kave je brzo nestalo, a ja sam se puno više smijala nego što sam pričala... Zbog čega mi je jako, jako drago, jer mi se to dugo nije dogodilo sretan U ta dva-i-nešto-sitno sata pretresli smo sve i svašta i zaključila sam kako ima ljudi koji su jednako ludi i blesavi poput mene, i koji me neće pogledati kao da sam pala s Marsa kad kažem nešto što se ne podudara s mišljenjem ostatka svijeta.
Pao je na toj kavi i jedan dogovor, ali o njemu radije neću... Ali se nadam da ću uspjeti ispuniti uvjete tog dogovora cerek

Svim mojim divnim biserima, K., A., B., M. i blaženom među ženama A. hvala što me gnjavite da idem s vama na kavu, koliko god puta ja odbila. I hvala što ste mi popravili jučerašnji dan ^^ I što se našeg razreda tiče, znamo svi jedno: "Scena je vaša."

~

Hvala vam što ste bili tu kad ja nisam.

Voli vas
Bella

14.06.2014. u 20:13 · Penny for your thoughts? (11) · Isprintaj · #

Pauza

Uzimam pauzu. Od... više-manje svega što nema veze sa školom i folklorom. Ne pitajte zašto, imam svoje razloge.

Vratit ću se. Obećajem. Najranije krajem svibnja/početkom lipnja.

A do tada, kako smatram da ne bi bilo lijepo od mene ostaviti ovako štur i mutav post tu sljedeća dva mjeseca, slijedi jedan moj pokušaj proširivanja jedne kratke priče koju sam ovdje već objavila. Kritike su dobrodošle i poželjne, možete biti sigurni da ću ih pročitati, ako već ne na njih i odgovoriti.

Voli vas
Bella

~~~

Začula sam otvaranje vrata i poznati glas kako izgovara vrlo nezahvalne riječi:
„Imam loše vijesti.“ Vladimir je ušao u prostoriju.
Podigla sam pogled s knjige i usredotočila se na njega. „Što je bilo?“, upitala sam.
„Magdalena je saznala da imaš ogrlicu.“, odgovorio je. Grlo me steglo.
„Ta ogrlica pripada meni, ne njoj!“, odvratila sam ustajući.
„Tvoja riječ protiv njezine, Katarina.“, odmahnuo je glavom.
„Ja sam grofica jednako koliko i ona!“, prosiktala sam ljutito.
„Znaš da se ne možeš boriti protiv kraljeve ljubavnice. Pomiri se s tim konačno.“, odvratio je smireno.
„Znam! Znam da će svaki put njezina biti zadnja, ma što ja rekla ili učinila.“, s uzdahom sam sjela i otvorila škrinjicu u kojoj je bila ogrlica.
„Nemoj.“, prišao je stolu i zatvorio škrinjicu prije nego sam iz nje izvadila ogrlicu. „Ovdje i zidovi imaju uši, a vrata oči. Ne znamo koliko je tvojih slugu ona potkupila.“
„Moramo otići.“
, zaključila sam. „Imaš li ideju kamo?“
„Trenutačno je jedino sigurno mjesto selo s druge strane šume – niti jedan njezin plaćenik se ne usuđuje zaći onamo u ovo doba godine.“

Očekivala sam da će predložiti mjesto koje je dalje od jedne noći jahanja, ali sam znala da razmišlja prvo na kratke, a tek onda na duge staze. I znala sam da će, dok krenemo, točno znati kamo ćemo nakon što u selu obavimo sve što imamo.

*~*~*

„Hajde, požuri!“, Vladimir me nestrpljivo povukao za ruku.
„Idem! Želiš li možda provesti noć bez vatre? U slučaju da si zaboravio, noćas spavamo u šumi!“, otresla sam se na njega i u bisage ubacila zadnja dva kremena. Posljednji put sam provjerila sedlo i uzde te uzjahala. On je već bio na konju, znala sam mu nije bilo drago što je morao čekati da spremim sve što mi je bilo na umu. Potjerao je svog konja u galop, a ja sam ga slijedila.
Voljela sam biti u šumi noću, ali ova noć nije bila ni blizu onako ugodna kao one prije nje. Zima se polako, ali sigurno uvlačila u sve dijelove zemlje, od njezinih se hladnih prstiju nikamo nije moglo pobjeći. Ideja provođenja noći u šumi po ovom vremenu mi se nije niti malo sviđala, ali nismo imali drugog izbora. Da dođemo do sela s druge strane šume, na sigurno, morali smo ju čitavu prijeći. Drugog puta nije bilo.
Nakon nekog vremena, bila sam prisiljena sjahati i voditi svog konja kroz žbunje i šipražje, jer smo se klonili glave staze, a ja drugačije nisam mogla vidjeti kamo idemo. Vladimir je ostao na konju, iza mene, jer sam znala put bolje od njega. Znala sam što sam tražila, stoga sam odahnula kada smo se našli na maloj, zaštićenoj čistini. Privezala sam svoga konja za jedno drvo te ga oslobodila opreme. On je učinio isto. Pronašli smo djelić gole zemlje i na njemu zapalili vatru, bez opasnosti da se proširi na okolna stabla. Blizina vatre je bila ugodna promjena spram hladnog šumskog zraka, od čije je hladnoće bilo teško mirno zaspati.

„Nikad mi nisi rekla kako ste se vas dvije uopće zavadile oko te ogrlice.“, rekao je nakon što smo se oboje malo ugrijali, svatko sa svoje strane vatre.
„Oh, to ti nije ispričala? Nisam ni mislila, kad priča ne ide njoj u korist.“, odvratila sam.
„Rekla mi je samo da to ima neke veze s tvojim pokojnim bratom...“
„Moj brat je bio budala što joj je vjerovao.“
, započela sam. „Ona je bila s njim kad je kupio tu ogrlicu i mislila je kako ju je kupio njoj. Nije, kupio ju je meni, jer je znao da sam dugo vremena željela tu ogrlicu, ali naši mi ju roditelji nisu htjeli kupiti.
Nakon što je moj brat umro, jednog jutra je došla u moje odaje, nenajavljeno, bez dopuštenja. Ali, već je tada imala mnoge kraljeve simpatije i moji su ju sluge morali pustiti unutra. Otpravila me na doručak pod izlikom da mi mora pronaći savršenu haljinu za bal koji se održavao te večeri. Odabrala mi je i haljinu i nakit, kao što je to radila za svaki bal otkako se udala za mog brata. Taj dan se više nismo srele do samoga bala. A na balu sam imala što i vidjeti: nosila je moju ogrlicu.
Bila sam dovoljno pametna da ju ne pitam odmah što to radi i što moja ogrlica radi oko njezina vrata, ali kasnije nisam nikako mogla doći do nje. Naposlijetku sam joj poslala poruku po jednoj od služavki, da bih kao odgovor dobila izjavu kako „Ona ne nosi ništa što joj po pravu ne pripada.“ Čim sam to čula, bilo mi je jasno kako ću imati grdnih nevolja mislim li vratiti tu ogrlicu u svoje odaje. Ostatak priče znaš – podmetnula mi je prsten s namjerom da me istjera iz kraljevstva i...“
„U tome gotovo i uspjela.“
, dovršio je moju rečenicu. Kimnula sam, znao je ostatak priče.
Nakon što sam ga nagovorila da mi kaže što je isplanirao za dalje, kamo ćemo nakon što provedemo dan ili dva u selu, natjerao me da barem malo odspavam. Znala sam da se s njim ne vrijedi prepirati, stoga sam ga poslušala i vrlo brzo utonula u san.

Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled ponovno pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.
Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego što sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas: skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena.
Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao razotkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.
Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini...


„Katarina! Katarina!“, začula sam svoje ime i probudila se. Odahnula sam shvativši da je to bio samo san.
„Što si to sanjala?“, upitao me.
„Zar ne možeš pretpostaviti, obzirom na mjesto na kojem se nalazimo?“, odvratila sam mu.
„Onda nam je pametnije što prije otići odavde.“
„Što bi samo Magdalena rekla da zna da je čovjek kojeg je poslala da me istjera iz kraljevstva sada moj saveznik?“
, nasmijala sam se i ustala. „Hajde, dovoljno smo blizu da možemo ponovno na glavnu stazu. Ne želim ovdje ostati ni trena dulje nego što je neophodno.“, rekla sam uočivši rezbarije koje su seoska djeca ostavljala na drveću.
Ugasili smo ono što je ostalo od vatre, opremili konje i uputili se na glavnu šumsku stazu. Neko smo ju vrijeme slijedili, a ja sam onda ugledala pokrajnju stazicu koja je vodila u selo. Nekoliko minuta kasnije našli smo se na glavnom seoskom trgu.

*~*~*

Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi: stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament; škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam sada posjedovala; krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.
Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela ju raspuštati. Gotovo istog trena u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.

Oznake: prica

30.03.2014. u 17:17 · Penny for your thoughts? (8) · Isprintaj · #

Kolo se okreće

Proljeće je i službeno počelo, iako se to po vremenu koje gledam kroz prozor baš i ne bi moglo reći. Nebo je prljavobijelo, od Sunca ni "S", a o toplini da i ne govorim - maloprije, dok sam se vraćala iz trgovine, počela je kiša! Ako se dosad nije primjetilo, ja volim kišu i vjetrovito vrijeme, nekako imam više energije, ali nije baš ugodna pomisao da bi ti se netom kupljeni šećer mogao rastopiti do kuće, uslijed iznenadnog pljuska ˇˇ

No dosta o kiši smijeh Počelo je proljeće! Meni to znači promjene - kako izvana, tako i iznutra. Sobu sam već sredila, ostale su mi još samo neke sitnice za koje mi treba slobodno poslijepodne, koje nisam imala zadnjih dana (bila sam svugdje, samo ne doma), no i to će biti riješeno do kraja mjeseca. A što onda? Tko zna (:

Jutros sam malo lunjala po blogovima koji su me inspirirali za pisanje (ili nastavak pisanja) i sjetila sam se svog vremena koje sam provela čitajući te priče, svih ideja koje sam imala i svih namjera koje nisam ostvarila... I odlučila nešto: imam ideju za jednu priču - neću dopustiti sebi da ju ostavim nedovršenom. Većsam jedan dio napisala, znam i početak i sresinu, jedino ne znam kraj... No i kraj će doći, jer je priča takva da ju ne mogu ostaviti nedovršenu.

Dosta mi je započetih, a nedovršenih stvari - priča, pjesama, knjiga, obećanja... Što je započeto, treba bome biti i dovršeno. Stoga sam rekla DOSTA! nedovršenosti, odgađanju i traženju izlika. Imam ideju, imam polovicu priče - napisat ću i drugu polovicu. Zato što to mogu.

Uživajte mi u proljeću, iako se još uvijek skriva iza ostataka zime!

Voli vas
Bella

24.03.2014. u 10:33 · Penny for your thoughts? (2) · Isprintaj · #

Ama kud prije?!

Danas sam se probudila neuobičajeno kasno (posljednjih mjesec dana ustajem između 7 i 8, neovisno o smjeni u kojoj sam u školi), oko pola 11... Nešto sam mrdala po sobi, ne znam ni sama više šta (osim onog očitog, oblačenja xD)...

U jednom trenutku mi je pogled pao na knjige iz psihologije i sociologije i sjetila sam se razgovora s profesorom iz marketinga u četvrtak, kad sam spmenula da učim njemački ovako, izvan škole (jer ga nemamo u programu) pa me pitao šta namjeravam studirati. Naravno, odgovorila sam - logopediju.
Gledam ja danas te knjige, gledaju one mene... Sjetim se činjenice da ću, bude li situacija za 6 godina ista ili barem slična današnjoj, imati posao i prije nego završim diplomski... I zaključim, po tko zna koji put već, da moram apsolutno rasturiti državnu maturu ako želim upasti na taj faks. Također, naravno, moram dobro odraditi i razgovor, ali to je manji problem, jer se ne bavim glumom već 5 godina da bih zabrljala na takvim stvarima.

I uhvatila me panika - što ako ne stignem i ne uspijem naučiti sve za maturu na vrijeme? Što ako zbrljam i stručnu i državnu maturu? Što ako padnem i ne uspijem upisati niti jedan faks? Što ako potpuno zakažem na izbornim predmetima i padnem ih, ili loše napišem i uopće izgubim svaku šansu za upad na željeni fakultet? Što ako...?

A onda sam, pokraj tih dviju knjiga (udžbenika zapravo) ugledala još jednu knjigu - "Gimnastika uma - dajte mi vremena". Nisam ju još počela čitati, tek jučer sam ju posudila, ali sam ju preletjela kad sam se vratila kući i sam naslov te knjige me u tom trenutku smirio. "Daj si vremena, budalo. Imaš još godinu i pol do toga, nisi toliko glupa da zabrljaš cijelu stvar. Nema tih para za koje bi si ti to dopustila."

I upalilo je. Smirila sam se, a trenutačno rješavam neke forumske obveze pa se prebacujem na pisanje računovodstva, da sutra ujutro imam više vremena za druge predmete.

Od svega navedenog, najčudnija je činjenica da mene takvi "napadaju panike" nikad ne uhvate dan-dva prije određenog događaja, nego uvijek tjednima ili mjesecima prije... No, šta da se radi zijev

Eto, ostavljam vas sad u čitanju blogova, ja se odoh baviti računovodstvom :)

Voli vas
Bella

P. S. Otvorih mail za blog, možda bude od koristi (: (citacica@hotmail.com)

09.03.2014. u 13:22 · Penny for your thoughts? (5) · Isprintaj · #

Ne znam...

Već danima gnjavim samu sebe da napišem post... Ali ne znam šta da napišem.
Nemam nikakvu priču, čak ni u malom mozgu započetu, a pisat o citatima mi se jednostavno ne da ovih dana, ne znam zašto... Mislim da bih počela previše filozofirati i tko zna gdje bih na kraju završila rolleyes

A danas se osjećam potpuno beskorisno, apsolutno ništa mi se ne da - a imam hrpetinu posla za napraviti headbang Od svega što trebam napravit za sutra sam odradila samozadaću, zato što ostala dva predmeta moram i prepisat i naučit, jer me mogu pitat (sutra, jel). A meni se ništa ne da, dovraga i bestraga puknucu I nemam pojma šta trebam napravit sama sa sobom da se pokrenem -.-' Danas mi je, izgleda, jednostavno takav dan, šta da se radi. Ma šta dan, cijeli vikend mi je takav >.<

Ali znam da se moram natjerati da se pokrenem, inače mi ne ginu dva kolca sutra ujutro/prijepodne, a to je posljednje što mi sad treba.

Stoga odoh u potragu za pozitivnim pjesmama i citatima na kompu, to me najčešće motivira za nešto produktivnosti (za računovodstvo će mi trebati popriličan poticaj, al za ovaj drugi predmet ne toliko, jer taj volim smijeh )...

Odoh sad, držte mi fige da nešto naučim (barem za 3-4) i donekle se naspavam...

Voli vas
Bella

02.03.2014. u 20:40 · Penny for your thoughts? (2) · Isprintaj · #

Svaki dan je novi početak

Znate kako kažu da vam, za promjenu, ne treba ni nova godina ni novi mjesec, već samo novi tjedan - novi ponedjeljak.
Ja sam sinoć shvatila kako ni to, zapravo, nije istina. Sve što ti za promjenu treba je - trenutak. Jer, odluke se o promjenama se donose u jednom trenutku, bez obzira koliko se dugo o njima razmišljalo.
A za provođenje te odluke u djelo? Trebaš samo novi dan.I to je sve što je potrebno - novi dan, pozitivan stav i nada u bolje sutra.

Kao što je netko rekao: "If you don't like where you are, move. You are not a tree!"

Koje odluke sam ja jutros počela provoditi u djelo? Pa prvo one o pozitivnom stavu i razmišljanju, kao i onu o "pustite me na miru" prema razrednim kolegama koji ne znaju cijeniti individualnost i svačije pravo na mišljenje. Jedna prijateljica mi je već rekla kako dosad nije upoznala osobu kao što sam ja, jer, citiram, "Ti, kad te zezaju, samo odmahneš rukom i okreneš se na drugu stranu. Nikad mi nije bilo jasno kako to možeš!" Kako? Lijepo - navikla sam na činjenicu da danas nema puno ljudi koji vole čitati, koji uče i koji imaju svoje mišljenje i ne boje ga se izreći, tako da sam još u osnovnoj naučila da se jedino ignoriranjem mogu riješiti napornih ljudi ˇˇ

A što se tiče novih odluka - ako ih i ne uspijete provesti u djelo danas, uvijek vam ostaje nada u bolje sutra smijeh Vjerujem u vas sretan

Voli vas
Bella

11.02.2014. u 08:43 · Penny for your thoughts? (14) · Isprintaj · #

I'm good enough person to forgive you, but not stupid enough to trust you.

Dakle, nakon više od pola godine namjeravanja, planiranja i natezanja, konačno sam pobrisala svu silu nepotrebnih profila i računa na netu.

Što to podrazumijeva? 3 e-mail adrese, profil na imageshack-u, tumblr-u, wish-u i facebooku. Trebalo mi je vremena, ali konačno sam se toga riješila. I znate šta? Drago mi je da jesam. Tko me treba, nać će način da dođe do mene - broj mobitela, telefona, mail adresa, neki zajednički prijatelj/poznanik. Osobe do kojih mi je stalo i s kojima redovito pričam su dobile moj broj mobitela i jednu od 2 aktivne mail adrese prije nego sam to sve pobrisala, tako da se ne zabrinjavam.

~~~

Zadnjih mjeseci inspiracija mi bježi kao mokar sapun iz ruku zaliven
Ali, ipak zad posljednjih dana uspjela nešto napisati – istina, prilično kratko i na engleskom, ali i to je nešto, bitno da se kreće i radi smijeh Evo tekstić, a naslov posta je u biti naslov dotičnog teksta sretan

You know, I realised something about people like me:

We trust everyone, unconditionally, when we first meet them, because we've met them with a reason.
But, if they do something, anything, to make us lose our trust in them, it will take a long time for them to get us to trust them again. And we will never again trust them unconditionally.

Because, when someone screws up the first time, we pretend it didn't happen, because everyone makes mistakes.

When they screw up the second time, we forgive and help them to repair the damage.

When they screw up the third time, there is no forgiveness, there is no coming back.


We will give you a second chance. But, if you squander it, we won't give you the third one.

12.01.2014. u 13:50 · Penny for your thoughts? (1) · Isprintaj · #

Konačno, zbogom!

Ne, ne brišem blog, ako ste to pomislili zbog naslova wink


Ovo"Konačno, zbogom!" je upućeno 2013. godini, koja napokon završava. Vjerujem da nisam jedina koja je jedva dočekala njezin kraj.

Jučer sam ponovno pročitala sve svoje postove, poslušala sve pjesme koje sam stavila i prošla sve komentare, od prvog do posljednjeg.

Pa da počnem smijeh

Čitajući sve svoje postove shvatila sam koliko se toga dogodilo u protekloj godini i koliko toga će se dogoditi u predstojećoj.
Čitajući sve komentare shvatila sam koliko je osoba zapravo pročitalo moje postove i koliko osoba je pronašlo vremena za komentar na neki od njih. I shvatila sam da mene čita više ljudi nego što ja to znam nut

Sjetila sam se koječega tako čitajući, prvenstveno odluka koje sam donijela i divnih ljudi koje sam ovdje upoznala, s nadom da ćemo ostati u kontaktu sretan

Kad sam već kod odluka, drago mi je reći da ona o vježbanju nije zastarjela, već ju provodim u djelo na dnevnoj bazi. Danas, doduše, nisam radila nikakve "službene" vježbe tipa istezanja ili tome slično, ali smatram da se čišćenje kuće od tavana do podruma može uzeti pod itekako dobru vježbu cerek

Također, donijela sam neke "novogodišnje" odluke. Ovo novogodišnje je pod navodnicima jer sam neke od njih donijela još prije mjesec i pol, al ajmo reć. Nisu prevelike, nisu prezahtjevne i znam da svaku mogu ostvariti jer svaka podrazumijeva nešto što volim raditi. Javim ako se nešto po tom pitanju promijeni, ali čisto sumnjam, obzirom na prirodu odluka koje su mi zapisane u rokovniku smijeh

Isto tako, želim se zahvaliti svima vama, svima koji ste čitali moje priče, žalbe i nebuloze, koji ste me trpili i komentirali. I najviše što ste me podržavali u mojim odlukama i pisanju kiss

Želim se i zahvaliti svima koji nisu na blogu, ali koji su me čitali i davali svoje mišljenje preko fejsa, u razredu i na kavama - M., druga M., K. i A. (moje najdraže razredne kolegice), L., G. (dvije biserke koje više međusobno ne komuniciraju, ali ih svejedno obje volim zubo), moja nadraža A., M. i A. (jedini dečki koji nisu na blogu, a koji me čitaju i komentiraju preko fejsa), M., I., I., još jedna M. (koje su nekad bile na blogu ili su blogove stavile u stand-by).


I za kraj, želim s vama podijeliti jedan citat, koji vrlo slikovito i prilično doslovno opisuje ono što sam ja naučila u 2013. godini:

"Walls have ears.
Doors have eyes.
Trees have voices.
Beasts tell lies.
Beware the rain.
Beware the snow.
Beware the man
You think you know."



Voli vas
Bella

Oznake: 2013. godina, 2014, citati

31.12.2013. u 20:06 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

DOSTA!

"Sad bi, Bella, stvarno bilo dosta!" To su riječi koje sam, sama sebi, rekla jučer oko podneva, dok sam se navrat-nanos spremala u školu, jer nisam imala pojma imamo li nulti sat ili ne, tako da sam sve radila u zadnji čas. Ali nije to razlog iz kojeg sam pošizila na samu sebe. Nenenenenene ˇˇ

U pauzi od učenja sam si upalila random pjesme i jedna od njih je bila Magazinova Parada (pjesmu inače ne preferiram nimalo, al ženska koja u tom videu pleše me svaki put fascinira). I gledam ja taj video i, naravno, opet ostanem "paf" na sve šta ona ženska može izvesti eek
Počela sam se nedavno baviti trbušnim plesom, zato i zinem svaki put na to :)

I taj video, odnosno ta ženska u tom videu, je mene natjerala da samoj sebi kažem "DOSTA!" A zašto? Zato što stalno odgađam vježbanje. Bilo koje vrste - matematika/statistika/istezanje/nešto deseto, stalno pronalazim izlike i govorim "Sutra ću!" E pa nema više!

Dozvizdila sam sama sebi, a kad sam sebi počneš ić na živce, rijetko kad ćeš nastaviti s tom navikom. Tako sam se ja jutros lijepo probudila u pola 8, sortirala si sve knjige koje mi trebaju i sad prekapam videe na kompu, jer ne znam u koju sam zabit spremila one s vježbama - da se malo razbudim :)

Eto, moje "Dosta!" samoj sebi je polučilo barem neke rezultate, no vidjet ćemo kako to funkcionira na duži rok. Javim vam za koji tjedan jesam li i dalje toliko ustrajna u vježbanju (namjeravam biti), a isto vrijedi i za pisanje smijeh

Pozdrav! Voli vas
Bella

19.11.2013. u 07:52 · Penny for your thoughts? (10) · Isprintaj · #

Opet ja zabušavam...

I opet nema od mene nikakve priče, niti ičeg sličnog... Jer nisam ništa ni napisala, već se trenutačno, po tom pitanju, bavim prepravljanjem i usavršavanjem "Noći u knjižnici".
Trenutačno, također, nemam pojma di su mi završile naočale -.-' Tako da mi je pametnije ovo na brzinu natipkati, iskopat ih *odnekud* pa se vratit ispravljanju ovog posta.

~~~

Ako pogledate desni dio mog bloga, ispod brojača posjeta se nalazi jedan citat (pod naslovom ...trenutačno..., stihovi jedne pjesme... Kad god ih čujem, kad god čuje tu pjesmu, osjećam se nekako... ne znam. Drugačije? U svakom slučaju. Ali taj osjećaj jednostavno ne mogu definirati. Podsjeća me ta pjesma na nešto, ali da znam šta, nemam pojma.
Eto, smatram da sam trebala objasniti zašto sam baš taj citat tu stavila :) Možda se u nekom trenutku tu nađu neke druge riječi, tko zna (:

~~~

A sad bih htjela napisati koju riječ o jednoj prijateljici, zato što me sinoć podsjetila da ima blog. I onda sam ga ponovno išla čitati. Da, živimo u istom gradu. Da, ista smo generacija. Ne, ne idemo u istu školu, ali to ćete shvatiti čim pročitate neki njezin post :)

Ona je... Ona je moja čista suprotnost. U potpunosti prizemljena osoba, kojoj su priče o magiji i vješticama gluposti na koje ne treba trošiti vrijeme. Neću reći da nema mašte, jer je ima. Ali ona svoju maštu koristi za postavljanje i vizualiziranje određenih ciljeva, dok ju ja usmjeravam ka pisanju i kreativnom izražavanju.

Kako smo se našle? Volonterski centar. Kako smo se počele družiti? E to je već teško pitanje. Nemam pojma, ali drago mi je da jesmo.

U razgovoru s najboljom prijateljicom sam zaključila kako smo si nas dvije "kliknule" iz vrlo jednostavnog razloga - meni treba netko prizemljen i staložen, netko tko, za razliku od mene, nema glavu u oblacima.Ona, pak, treba nekoga tko ima lude ideje i želje, jer smo se tako lijepo izbalansirale. (Da ne bi bilo zabune, cura o kojoj pričam i moja nabolja prijateljica nisu ista osoba.)

Ona je feministica, buduća psihologinja, najparanoičnija i najzanimljivija osoba koju sam do sada upoznala. Ona je Bubble.

~~~

Eto... Više nemam ništa za reći, šta mi je bilo na pameti sam ispucala. I da, pronašla sam naočale :D Ostajte mi zdravo!

Voli vas
Bella

Oznake: citat, prijateljstvo

02.11.2013. u 16:26 · Penny for your thoughts? (10) · Isprintaj · #

I kud, na kraju?

Za svoje odsutstvo ovog mjeseca imam samo jednu riječ - škola ˇˇ

~~~

Majka me neki dan proglasila ludom nakon što sam joj priopćila razine mature koje namjeravam pisati, kao i izborne predmete te fakultete koji su mi trenutačno u užem izboru.

Što se mature tiče, već sam na početku 2. razreda znala da ću hrvatski i engleski pisati višu razinu. Matematiku sam onda rekla da ću nižu, ali kako se ta nesretna matura bliži (3. sam razred, ali bolje da krenem sad pa naučim što više, nego da se nagodinu natežem i sa državnom i sa stručnom maturom), sve više mi se čini da bih mogla i matematiku višu razinu pisati.
Da, idem u ekonomsku školu. Ne, ne volim ju niti malo i ne sjećam se koliko sam puta požalila što nisam više gnjavila da me puste da idem u drugi grad u srednju. Smatram da na višoj razini mogu izvuć dvojku, a ako sad počnem radit na obnavljanju znanja iz prethodne dvije godine i zapnem s onim šta učim u trećoj, možda bih mogla dobiti i trojku. Sve je moguće, a ja sam vrlo tvrdoglava kad su ocjene u pitanju.

Zašto mi je mama rekla da sam luda? Pa baš zbog matematike i škole u koju idem, jer ću imat hrpetinu gradiva za nadoknaditi. Ali po tom pitanju se ne brinem, već ću ja nešto smisliti.

Nadalje, fakulteti.
Već neko vrijeme me fascinira ruski jezik, a počela sam ga učiti preko jedne stranice (čiji sam link trenutačno lijena iskopati u Povijesti), stoga razmišljam o tome. Također, zahvaljujući folkloru (na koji idem već skoro 4 godine), zainteresirala sam se za etnologiju i kulturnu antropologiju, što je također dvopredmetni smijer na Filozofskom, tako da bih to i ruski mogla kombinirati.

Drugi izbor (ili prvi, ovisi o danu :P) mi je logopedija, koju sam počela istraživati na prijedlog profesorice matematike na jednom fakultetu. Imam spremljen cijeli plan i program preddiplomskog za taj smijer, samo ga moram pročitati do kraja.


Sad, šta će na kraju bit za godinu i pol? Jedno mogu sa sigurnošću reći - upisat ću neki fakultet i otići iz ovog grada. Ovdje imamo samo jedan fakultet, a taj studij mi nije ni na kraj pameti ˇˇ
Također, nadam se da ću za godinu i pol još uvijek biti ovdje i da ću moći ovdje napisati šta sam na kraju upisala, šta ću studirati i jesu li se moje želje iz 3. razreda na kraju ispunile. Nadam se da hoće.

~~~

Last, but not least, želim zahvaliti onima koji su komentirali priču koju sam objavila u prošlom postu - bez obzira jesu li mi komentar ostavili ovdje ili preko fejsa sretan

A sad bi bio red da se vratim računovodstvu. Wish me luck, I might be questioned tomorrow zaliven

Voli vas
Bella

Oznake: fakultet, državna matura

29.10.2013. u 18:52 · Penny for your thoughts? (8) · Isprintaj · #

');